U četvrtak 7. svibnja 2026., rad učenice naše Škole Sare Vujčić, pod mentorstvom učiteljice Stjepane Čumigaš Krivačić, pohvaljen je na 30. dodjeli Nagrade Laurus nobilis. Njen rad pod imenom Samo udahni uči nas da hrabrost nije odsustvo straha, već sposobnost da djelujemo unatoč njemu. To je vrlina koja nam omogućuje da se suočimo s izazovima, opasnostima ili bolom, bilo da je riječ o fizičkoj snazi ili moralnoj čvrstoći. Upornost je tiha snaga koja često čini razliku između neuspjeha i ostvarenja cilja. Ona nije samo puko ponavljanje istih radnji, već sposobnost da nastavimo dalje unatoč preprekama, umoru ili sumnji u sebe. U nastavku teksta je Sarin rad koji nas podsjeća da u svima nama postoji snaga za koju se sami moramo izboriti kako bismo uspjeli ostvariti sve ono što želimo.

Samo udahni

Stojim na crti sedmerca. Lopta klizi među dlanovima. Hladan znoj podsjeća me da moram uspjeti. Znam da sam na treningu, ali čovječe, kako je napeto kada igramo! Svi gledaju u  mene. Srce mi lupa toliko jako da imam osjećaj da ga i drugi čuju.

            U tom trenutku kroz glavu mi prolaze tisuće misli. Što ako ne pogodim? Što ako se lopta odbije od stative i svi uzdahnu razočarano? Razumijem da sam još početnica, ali nekad imam osjećaj kao da moram biti najbolja od samoga početka. Hoće li netko iz ekipe zakolutati očima? Hoće li poslije reći: „Uvijek ona promaši, zašto smo pustili baš nju da puca?“. Taj strah ne boli fizički, ali steže u prsima jače nego bilo koji udarac na terenu.

            To nije jedini strah koji znam. Onaj drugi me čeka u učionici. Kada profesorica prozove moje ime, a riječi zapnu negdje duboko u grlu. Što ako sam pogriješila? Koji je točan odgovor? Što ako dobijem jedan? Hoće li mi itko došapnuti odgovor ili će mi se smijati? Taj strah je tiši, ali je jednako snažan. I opet onaj hladan znoj. Osjećam ga u dlanovima koje trljam pod klupom.

Strah od ruganja. Jedna pogreška, jedna kriva riječ, jedan promašaj i odjednom… Osjećam se kao da stojim pred svima, sasvim malena, nezaštićena, ranjiva. Kao da su svi pogledi upereni u moju slabost. Tada se pitam jesam li dovoljno dobra, dovoljno pametna, dovoljno jaka? Ne znam. Jesam li dovoljna? I kome moram biti dovoljno dobra, pametna, sposobna?

 I samo ponekad, između straha i straha, shvatim nešto važno. Da nema straha, ne bi bilo ni želje za uspjehom. Ne bih toliko brinula hoću li zabiti gol da mi nije stalo do ekipe -i ja sam ta ekipa. Ne bih se bojala jedinice da mi nije važno znanje. Ne bih strahovala od tuđeg mišljenja da mi nije stalo do ljudi oko mene. Možda je to strah. A možda je to i dokaz da se trudim, da mi je zapravo stalo.

 I zato, unatoč drhtavim rukama i ubrzanim otkucajima srca, pucam na gol. Skačem od sreće, grlim druge čija srca isto ubrzano kucaju, od straha ili sreće -isto je. I zato, unatoč riječima koje bole u grlu, dižem ruku na satu i odgovaram, makar pogriješila. I zato, unatoč svim mojim manama i strahovima, hodam. Uzdignute glave hodam, svjesna da su svi isti kao ja, i da nitko nije isti kao ja.

Jer, hrabrost nije kad se bojiš. Hrabrost je kad te strah guši, a ti  svejedno udahneš, i nastaviš disati.