Vladimir Nazor

Vladimir Nazor – 

naše ime i uzor

Nazor je bio lirski i epski pjesnik, pripovjedač, putopisac i romanopisac, esejist, autobiograf, autor školskih udžbenika, botaničar, ali prije svega Istra ga upoznaje, prepoznaje i pamti kao svojega učitelja. Rođen je 1876. godine na otoku Braču o kojem je pisao u memoarskoj prozi, a u Istri boravi između 1903. i 1918. godine. Kao profesor radio je u Pazinu, Kopru i Kastvu. Upravo u to vrijeme stvara svoja najznamenitija djela: Istarske priče, Veli Jože; te najljepše čakavske pjesme: Galiotova pesan, Žena zapušćeva i Seh duš den.  

Ovdje nanovo otkriva narječje svojega djetinjstva te u neoromantičarskim djelima svjedoči o Istri, njezinoj istini i mitologiji. Kada priča, najuspješniji je prilikom evokacije mitološke i folklorne predaje. U velike, bajkovite likove, bliske čak i djeci, unosi idealističke težnje maloga čovjeka o otporu i borbi protiv nepravde. Njegov otpor nije bio samo književni, misaoni. Jedan je od rijetkih europskih pisaca koji je za vrijeme Drugog svjetskog rata otpor fašizmu pružao i fizičkim sudjelovanjem.

Kada pjeva, najuspješniji je u trenutku potrage za prirodom. Tada je i on prirodan u pisanju i prenošenju zvukova raspjevanih mediteranskih krajolika, Cvrčaka, Šumskih idila, Notturna. Bio je ljubitelj prirode, ljubitelj sela. Nakon dugogodišnjeg rada u Istri, postaje ravnatelj đačkog doma u Crikvenici, a početkom tridesetih godina vraća se u Zagreb gdje je nekoć živio. Ondje i umire 1949. godine.