Književni susret „Stihovi ne priznaju granice“
Autor: Kristina Lijović, 21. 3. 2019.
Uoči Svjetskog dana pjesništva koji se obilježava 21.ožujka, u prostorijama DND-a u Poreču održan je književni susret pod nazivom „Stihovi ne priznaju granice“. Kao što i sam naziv kaže, mladi su se pjesnici iz raznih škola udružili kako bi zajedno poslušali pjesme koje su napisali te uživali u pjesničkim slikama vezanim uz more, ljubav, sunce, kažun, školu i slično.
I samo proljeće kao godišnje doba razigrano je, šareno, živo i ugodno, baš kao i riječi kojima su se naši učenici igrali. Učenice 7.b razreda naše škole, Lucija Mišetić, Nika Laković te Petra Gluhić, primile su same pohvale za svoje pjesničke ostvaraje te sa susreta otišle zadovoljne, sa zahvalnicama za prisustvovanje i, što je najbitnije, osmijesima na licima.
Anna Frank je napisala: „ Oslobađam se dok pišem, tuga nestaje, a ponovno se rađa hrabrost.“ Pisanjem gradimo novi svijet, diramo mnoge duše, vidimo neviđeno. Možda i vi dok budete čitali ove pjesme naših učenica osjetite djeličak atmosfere s današnjeg susreta.
U suton
Po površini mora
plovi barka mala.
S nje stari ribar baca mrežu
sve do crte gdje more i nebo se vežu.
Stari ribar u nadi sjedi
Čeka da sunce zađe
Pogled mu sjetno prema zapadu pođe.
Dan već crni ogrtač sprema
Stari ribar snage nema
Dan već crni odavno sad drijema
Ribar svojoj kući nikako da dođe.
Nika Laković, 7.b
Samo jedan susret
Na površini morskoj
giba se val.
Pozdravlja ribe koje polako se bude
za suncem žarkim, za toplinom
žude.
Već zvijezde nestaju u danjem svjetlu
i mjesec tone u san.
Ptice uživaju u jutarnjem letu
budi se, budi, novi dan.
Sunce već otkriva se
polako.
Njegove zrake zemlju sad prekrivaju
lako.
Val morskoj obali priđe
Susreo se u tajnosti s njom
Dok sunce s neba moru siđe
Val otplovi bestragom.
Lucija Mišetić, 7.b
Rana
Svakog dana kad jutro svane
ta zraka nade na mene neće.
Život mi istu misao šalje
s puta moga me okreće.
I svaki put kad se sjetim tebe
suze izađu iz moje sjene.
Tada gubim samu sebe,
kao da ostajem s tobom, a ti ideš bez mene.
Bol koja me tlači
iako bez nje ne živim
kao da se neprimjetno provlači
koga da za to krivim?
I zašto je tako
u tom trenutku vrijeme stalo
nešto je sasvim olako
novi smisao mom životu dalo.
Petra Gluhić, 7.b
| « Svibanj 2024 » | ||||||
| Po | Ut | Sr | Če | Pe | Su | Ne |
| 29 | 30 | 1 | 2 | 3 | 4 | 5 |
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | 1 | 2 |
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
