Osnovna škola Vladimira Nazora Vrsar

Nazor je bio lirski i epski pjesnik, pripovjedač, putopisac i romanopisac, esejist, autobiograf, autor školskih udžbenika, botaničar, ali prije svega Istra ga upoznaje, prepoznaje i pamti kao svojega učitelja. Rođen je 1876. godine na otoku Braču o kojem je pisao u memoarskoj prozi, a u Istri boravi između 1903. i 1918. godine. Kao profesor radio je u Pazinu, Kopru i Kastvu. Upravo u to vrijeme stvara svoja najznamenitija djela: Istarske priče, Veli Jože; te najljepše čakavske pjesme: Galiotova pesan, Žena zapušćeva i Seh duš den.  

Ovdje nanovo otkriva narječje svojega djetinjstva te u neoromantičarskim djelima svjedoči o Istri, njezinoj istini i mitologiji. Kada priča, najuspješniji je prilikom evokacije mitološke i folklorne predaje. U velike, bajkovite likove, bliske čak i djeci, unosi idealističke težnje maloga čovjeka o otporu i borbi protiv nepravde. Njegov otpor nije bio samo književni, misaoni. Jedan je od rijetkih europskih pisaca koji je za vrijeme Drugog svjetskog rata otpor fašizmu pružao i fizičkim sudjelovanjem.

Kada pjeva, najuspješniji je u trenutku potrage za prirodom. Tada je i on prirodan u pisanju i prenošenju zvukova raspjevanih mediteranskih krajolika, Cvrčaka, Šumskih idila, Notturna. Bio je ljubitelj prirode, ljubitelj sela. Nakon dugogodišnjeg rada u Istri, postaje ravnatelj đačkog doma u Crikvenici, a početkom tridesetih godina vraća se u Zagreb gdje je nekoć živio. Ondje i umire 1949. godine.                   

Zašto more punit jadom,  

Zašto more tugom zvati,    

Koga takva u životu

Zla sudbina samo prati?   

Popet ću se na čičimak

Prelistat ću brda građe,

Gdje da moja topla iskra

Nesretnika toga nađe?

Da ga zagrlim u hodu

Pokažem vidike veće

I uvalu nade plavu –

More ljubavi i sreće.

Odvest ću ga opet natrag

Gdje je kao dječak bio,

Nek pogleda u budućnost –

More nade svijet je cio.

                  iz pjesme More nade